Jedan se stideo da pita gde je klozet.
I šta je bilo?
Ništa. Upiškio se u gaće.
Jedan se stideo da kaže gde ga boli.
I šta je bilo?
Ništa. Nisu ga izlečili.
Jedan se stideo da kupi u radnji gaće.
I šta je bilo?
Ništa. Išao je bez gaća.
Jedan se stideo da kaže devojci da je voli.
I šta je bilo?
Ništa. Udala se za drugog.
Duško Radović
Šta će reći svet?
Kako te nije sramota?
Stidi se!
To su sve rečenice koje se kod nas redovno primenjuju u svrhu vaspitanja, kazne.
Kodeks ponašanja, moralna načela i norme, to je ono što dovodi do osećaja stida i sramote, to je ono što nas koči i sputava. Kultura i sredina u kojoj živimo nameće određeni kodeks ponašanja, i ukoliko u takvoj kulturi napravimo grešku, uradimo nešto što nije u skladu sa moralnim načelima te kulture, staviće nas na stub srama. Bićemo kažnjeni tako što ćemo izgubiti poštovanje i ugled. Stid i sram predstavljaju neku vrstu društvene kazne. Zbog ove vrste kažnjavanja, osude, mi počinjemo da osećamo sramotu, stid, počinjemo da mislimo kako nismo dovoljno dobri. Sram je neizgovorena epidemija, jer sramota je pričati o sramoti.
Stid i sramota su društvene tvorevine. Pa tako, nešto što je sramno u jednoj kulturi, nije u drugoj, nešto što je bilo sramno ranijih godina, sada nije. Kod nas je sramota srkati i podrigivati, a u nekim arapskim državama i u Japanu to se smatra kao kompliment kuvaru ili domaćinu. Nekada su žene na plažu nosile „haljine“ (kostime koji pokrivaju sve), sada nosimo tangiće i slobodno pokazujemo sisiće.
Možda smo u porodici naučili da budemo preterano odgovorni, tako što su nas krivili za svaku sitnicu i nalazili mane svemu što radimo. To nas je dovelo do osećaja manje vrednosti, osećaja stida i srama. Tako smo razvili unutrašnjeg kritičara koji nas drži na nevidljivoj uzici.
Da bismo se oslobodili ovih osećanja treba da im se prepustimo, da se ne borimo protiv njih i da ih se ne plašimo. Prepuštanjem mi stičemo privid kontrole, uviđamo da posledice ma kakve bile nisu tako strašne i sramotne. Kada se suočimo sa onim što nas muči mi otkrivamo mnogo toga o sebi, o situaciji i o istinitosti onoga u šta verujemo.
Treba razlikovati stid od krivice. Krivica se vezuje za neki loš postupak a stid se vezuje za sopstveni karakter. Krivica govori: „Ja sam uradio/uradila nešto loše“, stid kaže: „Ja sam loš/loša“. Kada osećamo stid, sramotu, mi se osećamo bespomoćno jer smatramo da smo mi loši i da tu ne može ništa da se učini, a kada osećamo krivicu, kada mislimo da smo nešto pogrešili, onda shvatamo da to možda možemo da promenimo, da naučimo nešto iz toga i da idemo dalje.
Nema razloga da „propadamo u zemlju“. Hajde da cenimo sebe, da prepoznamo i upoznamo svoje pravo ja, i da budimo ponosni.
NE STIDI SE! OSLOBODI SE…