Naša sudbina nije u zvezdama, već u nama samima. – Viliam Šekspir
Čudno neko vreme. Korona nam stvara razne „probleme“. Počinjemo da se gubimo, počinjemo da ludimo. Tražimo načine da pobegnemo iz ove „splačine“. Neki su se konačno odlučili da potraže stručnu pomoć, dok je drugima to sastavni deo dana.
Divno je što danas imamo toliko tehnika, metoda, ljudi i prilika da se razvijamo, da radimo na sebi. Lepo je da se prepustimo drugima i svim tim modernim čudima ali isto je tako važno da se setimo da iz te ušuškanosti malo izletimo, da sve ometače utišamo i da se u miru i sami sa sobom preslišamo.
Važno je da zapamtimo da smo mi dizajneri sopstvenog života, drugi su tu da nam ponude neki svoj „materijal“, da nam prenesu neku svoju tehniku, da nam ispričaju svoju priču, ali smo mi ti koji na kraju krojimo po svojoj meri. Isto tako je važno da svako od nas iskreno i potpuno koristi svoje stečeno iskustvo i znanje u svrhu pomaganja, u svrhu pružanja potrebne opreme i pomagala koja će služiti drugome na njegovom putu ozdravljenja. Svačije iskustvo je dragoceno. Zato hajde da budemo iskreni, otvoreni, hajde da nesebično i bez straha delimo svoje znanje, iskustvo i materijal, nikad se ne zna kome će biti od pomoći.
Čuveni argentinski psiholog i psihoterapeut Jorge Bucay u svojoj knjizi Put samozavisnosti ističe da svi mi posedujemo neophodan alat za popravljanje i izgradnju svog života, pitanje je samo gde smo ga sakrili. Da li nam je na dohvat ruke ili do njega moramo doći sa malo muke. Isto tako on navodi da je svačije mišljenje subjektivno, pa čak i mišljenje našeg psihijatra, psihoterapeuta. Oni nam daju subjektivan pogled na problem, pogled koji se temelji na ličnom terapeutskom stanovištu koji posle stave u službu pacijenta.
Razgovori sa prijateljima, roditeljima, psiholozima i savetnicima su dragoceni ali ono što nam oni nude je njihovo iskustvo stečeno kroz život, rad, lična uverenja i učenja. Svi oni nam daju neku vrstu pomoći, opreme i pomagala koja mi sami moramo da upotrebimo. Oni nam pružaju alat ali ne i krajnje rešenje, oni nam daju potreban alat kojim samo mi možemo da upravljamo, samo mi i niko drugi. Zato je krajnje vreme da uzmemo alat u svoje ruke i da se bacimo na posao.
Vreme je da zavirimo u sopstvenu ostavu u koju smo svih ovih godina odlagali alat. Da obrišemo prašinu sa njega i vidimo šta nam u ovom trenutku treba. Da li je to „ključ“ kojim možemo učvrstiti ili pak izvaditi stari „šraf“, neko staro uverenje ili je to „testera“ kojom ćemo konačno preseći štetne veze.
Vreme je da verujemo sebi, da damo sebi dopuštenje da budemo ono što želimo da budemo a ne da čekamo da nam drugi kažu ko smo. Vreme je da dozvolimo sebi da osećamo sva osećanja jer njih ne možemo da kontrolišemo, da ih osećamo iskreno i potpuno a ne da razmišljamo kako bi se drugi osećao na mom mestu. Svako ko pokušava da kontroliše svoja osećanja zatvara vulkan koji će pre ili kasnije eksplodirati. Prirodu ne možemo i ne treba da kontrolišemo, treba da je pustimo da prirodno teče. Vreme je da mislimo sopstvene misli i da ih govorimo kada to odlučimo. Da tražimo sve šta nam treba a ne da čekamo tuđe dopuštenje za to što želimo. Vreme je da pravimo izbore za koje smo spremni da snosimo rizik, i da na svaki svoj izbor budemo ponosni jer smo ga mi napravili. Mi imamo slobodu da biramo ali isto tako imamo i odgovornost za sopstvene izbore.
I za kraj vam darujem priču iz knjige Jorge Bucay-a koja će vam pokazati koliko je važno da slušamo sebe, svoje želje, da poštujemo svoja osećanja i izbore. Koliko je važno da kada napravimo neki izbor stojimo iza njega i da ga svim srcem živimo jer nikad se ne zna gde će nas taj izbor odvesti.
Bio jednom jedan tesar koji je izrađivao drvene kuće. Radio je za gazdu koji je nabavljao gotove drvene panele, a on bi ih sastavljao, učvršćivao, podizao i doterivao sve do poslednje pojedinosti. Jednoga dana tesar odluči da se naradio i da je vreme da više ne radi. Ode do gazde i kaže mu da bi on u penziju. Pošto mu je ostalo da dovrši još jednu kuću, napomene kako će to biti njegov poslednji posao i da će se onda povući. „Kakva šteta!“ reče gazda, „Vi ste zaista dobar radnik. Što ne biste još neko vreme radili?“„Ne, ne bih, ima toliko toga čime bih želeo da se pozabavim, a želim i da se odmorim.“ odgovori tesar. „Dobro“ odgovori mu gazda na to. Čovek dovrši i tu poslednju kuću, ode da se pozdravi sa gazdom, a on mu reče: „Čujte, nešto je iskrslo. Morali biste napraviti još jednu kuću. Učinite mi još tu uslugu. Nemam drugog izlaza. Posvetite se ovoj poslednjoj kući, koliko god da je potrebno, ali molim Vas obavite ovaj poslednji posao.“ Premda nevoljno, tesar je odlučio da udovolji gazdinoj molbi pa se bacio na izrađivanje poslednje kuće. Odlučio je da će posao odraditi, obaviti što je brže moguće, kako bi mogao ići da se odmara, što je najviše od svega želeo. Razmišljao je kako nemaviše za šta da radi, novac mu nije potreban, ne brine se za svoj ugled, tako da ne postoji nikakav ulog zbog kog bi to radio. Samo želi što pre da završi ovaj poslednji posao. Pa je tako koristio najjeftiniji materijal, sastavio panele bezvoljno, nije se zadržavao na doterivanju i sreživanju detalja, sve u svemu obavio je jadan posao u poređenju sa onim kako je inače radio. Na kraju je na brzinu sve završio i otišao do gazde. Gazda mu reče: „Gotovo?“ „Jeste. Završio sam.“ „Onda, izvoli. Stavi bravu, zaključaj i donesi mi ključeve.“ Tesar ode, stavi bravu, zaključa i vrati se. Gazda uze ključ i reče mu: „Ovo je naš dar za Vas.“