Čudno neko veče…
Vetar udara sa Dunava i odnosi vrelinu koja nas je ceo dan stezala, mučila, dah nam kidala. Sedim na terasi i posmatram svetla Novoga Sada, grada koji je za mene bio spas u poslednji čas.
A onda, iznenada, u daljini čujem dobro poznat glas. Počinje da mi se približava. Sve je bliži i bliži, kao da ga vetar nosi pravo na mene. Udara me u srce neverovatnom silinom. Udara me i dobuje kao kiša po limenom krovu. Šta se dešava? Kako je moguće da čujem smeh koji je godinama odzvanjao prostorijama ove kuće? Da li sanjam? Da li me je današnje sunce tako jako udarilo da haluciniram? Štipam se i trljam oči da bih se vratila u stvarnost. Ništa se ne dešava, i dalje čujem taj zvonki smeh a onda i reči „Vidi ga kako jede? Imo, šta ga snimaš.“
Prožima me beskrajna toplina ljubavi. Celim telom mi struji radost, to divno osećanje koje je ona uvek nosila sa sobom.
Ulazim u kuću da ispričam dedi kako ovoga puta nisam osetila samo njeno prisustvo (u njenoj kući je uvek osetim, uvek je tu sa nama), sada sam čula i njen glas. Ulazim i vidim dedu pogleda prikovanog za TV. Dok mi pogled leti ka toj odvratnoj tehnološkoj kutiji (moja nana bi rekla ka toj „bučučini“), mislim se kakvu sada glupost gleda. Očekujem da vidim neke „idiote“ kako se svađaju, vređaju i pljuju, a umesto te gnusne scene ugledam njeno nasmejano lice. Oči mi se pune slanom tečnošću, srce mi se steže a na licu mi zaigra veseli osmeh. Sad mi je jasno. Njen Imo gleda stare snimke. Želi njeno društvo, njen glas i njen veseli duh. Želim i ja. Zato sedam na kauč i gledam te divne trenutke iz naše prošlosti.
„Što me nisi zvao da gledamo zajedno?“ kažem dedi.
„Samo što sam uključio. Evo, vraćam na sam početak.“ odgovara on.
I sve se vraća na dane kada je ona bila sa nama…
Prvi kadar je na njoj. Na Radostini. Na našoj voljenoj baba Radi, na našoj Baladi. Smeje se a oči joj sjaje. Smeje se a iz svake pore joj izbija ljubav. Ne zna kome će pre da priđe, koga će pre da dotakne. Svi su oko nje. Svi slušaju njene priče o životu koji je proživela. „A onda sam na njivi ugledala mog Slavoljuba, tako zgodnog da me sama sila povukla njemu u zagrljaj“, tako je ona opisivala trenutak kada je ugledala svog prvog muža. Težak je to život bio ali ga je ona prepričavala sa takvom lakoćom da bi svaki slučajni slušalac pomislio da se radi o najlepšoj bajci koju su njegove uši čule. Sa lakoćom je nosila težinu života. Sa lakoćom je koračala teškim hodnicima vremena. Čvrsto je primala smrtonosne udarce. Život ju je šibao kao pomahnitala Košava, ali nije uspeo da je slomi. Plesala je kroz život. Plesala je lambadu.
Sledeći kadar je na deda Savi, njenom trećem mužu. Rumeni obrazi i okruglo lice, kao neki dobri stari patuljak. Sa slašću jede tulumbe i prepričava anegdotu. „Magarac je preskočio mene, preskočio Kaću i usrao tebe. A Ana će na to, ja ušjala šama“. I ponovo se čuje zvonki smeh naše voljene Balade. Ponovo se čuje ta radost koja odjekuje hodnicima vremena.
A onda me deda vraća iz prošlosti i na trenutak prekida moje misli o njoj.
„Anka, pa ti si srala u gaće. Ha, ha, ha…“
„Ajde deda ne zezaj nego puštaj sledeći snimak.“
„Dobro, dobro…šta se ljutiš.“
Pušta play i novi snimak počinje.
Na ovom snimku smo svi kod nane i dede u selu. Baba Rada sedi ispod kruške a nana grabuljama udara krošnje tik iznad njene glave. Odjednom jedna kruška pada pravo na baba Radinu ruku, ona jaukne i izgovori „Ju Mikaaaaa, pa to boli“. Svi prasnu u smeh, a baba Rada se kraičkom usne smeška i trlja ruku.
Deda Siniša otpija gutljaj crnog vina i sa setom u glasu mi kaže:
„Moja mama je bila neverovatna žena. Ona je i bol podnosila sa nekom radošću, sa ljubavlju.“
„Deda, pa naravno, ona je Radostina.“ kratko mu odgovaram.
Na trenutak ćutimo, a onda to naše ćutanje prekida muzika. Muzika koja se čuje sa trećeg snimka (Lambada). Na ekranu se pojavljuje sedamtesetogodišnja Balada koja se njiše i vrti kao petnaestogodišnja devojčica. Drži suknju u venama prošaranim rukama i kreće se kao morski talasi koji se lagano njišu ka obali, levo desno, levo desno… Pleše i govori „Jesam li vas naučila kako se igra lambada? Ajde Danče, šta si se ukočio“. „Mama, jesi li ti normalna, slomićeš kuk“, čuje se moja nana kako viče. „Ju Mika, šta trabunjaš, znaš da ja ceo život igram lambadu.“, veselo odgovara baba Rada.
Deda i ja se smejemo. Smejemo se dok suze kao mokro lišće sa pločnika koje nosi vetar, ne krenu da se kotrljaju niz naše obraze.
„Da li veruješ da je ona plesala lambadu i u sedamdesetoj?“ pita me deda.
„Da li ti veruješ da ona i dalje pleše lambadu?“ kažem mu ja kao odgovor.
„Da, u pravu si. Sigurno i tamo negde na nebu ona sada pleše i radosno se smeje“ zamišljeno će deda.
A onda smo zaigrali lambadu samo za našu Baladu.